Welcome to Netherlands

Možda ste se dosada susretali sa pričom „Dobrodošli u Nizozemsku“. Kroz jednu priču, jedan slikovit način opisan je život roditelja djeteta s posebnim potrebama. Mi koji (hvala Bogu) nemamo to iskustvo, možemo samo da se divimo svim onim roditeljima takve djece. Oni nikad ne odustaju, oni imaju srce kao kuću i bezgranično strpljenje. Nije lako svaki dan živjeti s boli znajući da vaše dijete ne može da živi kao sva ostala, znajući da neće osjetiti radost prvog poljupca, znajući da je velika mogućnost da će umrijet prije vas i još hiljade suludih misli. I još k tomu svemu živite u državi koja ne mari za takve. Ali i pored svega, taj roditelj je sretan kada mu dijete nauči da koristi kašiku i samostalno jede, kada nauči da napiše neko slovo, iako ne govori…. Teško je biti takav roditelj, a i oni najbolji reći će da je to ponos, da on zna cijeniti život više nego „mi“, da on zna biti na sitnicima zahvalan. Ovim sam samo htjela da vas uvedem u život jedne naše članice i njene majke. Pisat ću Vam o Almiri B., djevojci od 31 godinu sa Down sindromom, koja jako voli da se uređuje, koja voli muziku.

Naša Almira do prije par godina ostala je bez vida. Oslijepila je. Zajedno s majkom odlazila je kod doktora kako bih se operisala. O iskustvima u bolnicama uistinu je nepotrebno govoriti. Takvu našu Almiru, s Down sindromom i slijepu, naša država, naši stručnjaci su je proglasili kao 60 % invalida, faktički, samostalna za život, te ukinuli pravo na primanje pomoći. Takva Almira i uplakana mama Esma su došle u naše Udruženje te uz pomoć, najviše gosp. Umije, uspjele izboriti ponovno vještačenje gdje je Almiri vraćena njena invalidnina, a postupak za operaciju se ponovno pokrenuo. Neizvjesnost oko uspjeha operacije mami je postala svakodnevica, a Almira je samo čekala dan kada će progledati. I pored svih duševnih boli, teške svakodnevice ovakvom roditelju uistinu i nisu potrebne birokratske prepreke. Kada su tražili sanitetsko vozilo za odlazak na konačno odobrenu operaciju u Sarajevo, majci Esmi bilo je odgovoreno da je Almira već iskoristila „limit“ u korištenju vozila. Pretražujući zakon, saznali smo da ne postoji ograničenja u korištenju vozila te naknadno zatražili odobrenje, što nije donijelo očekivane rezultate. Reagirajući kod Helsinškog komiteta za ljudska prava zatražili smo da reagiraju na naše zahtjeve što su i učinili. Međutim, što reći, kod nas poštivanje ljudskih prava skoro da ne postoji, i Almiri nije odobren sanitetski prijevoz u Sarajevo za operaciju. I pored svega, nekako su se uspjela pronaći sredstva, te je Almiri plaćen put i desila se ta dugo očekivana operacija. Jako smo se bojali, iskreni da budemo, iako smo mamu svakodnevno tješili, nepokazujući i naš strah. Srećom, Almira je bez problema podnijela operaciju te napokon progledala. Uistinu, riječi vam ne mogu tu sreću opisati. Ona danas, opet nakon dugo vremena može da sama sebi nalakira nokte, ili da poigra kolo. Zar vam treba išta više!

 

Translate »